Možda svi ne znaju da ...

Lažna vjerovanja i stvarne zanimljivosti

  • U prošlosti su neki smatrali da je tartuf hrana vještica, drugi da je to životinjska vrsta, a neki i da se radi o mineralu; 
  • Tartuf nije gomolj, krumpir ili pak (zamislite!) bolest tla, već simbiotska gljiva; 
  • Nisu svinje (kažu da se teško dresiraju) te koje se koriste za traženje tartufa, već psi (tipični tabui);
  • Bijeli tartuf ne može se pronaći tijekom cijele godine, već isključivo u razdoblju od rujna do siječnja;
  • Tartufe se može tražiti i po danu. Nije točno da je to moguće samo noću;
  • Potpuno je pogrešno bijeli tartuf čuvati u staklenci ili limenoj posudi punoj riže: riža ga suši. Treba ga stoga čuvati u posudi omotanog u krpu ili papirnati ručnik;
  • Bijeli se tartuf ne čuva mjesecima: pojedite ga najkasnije unutar desetak dana;
  • Ne smije se zalediti bijeli tartuf (gubi sva svoja svojstva), niti ga se smije konzervirati u ulju (fermentira), ili u salamuri (gubi svoj okus i miris);
  • Kod pripremanja, tartuf se ne guli, niti se jede cijeli, ne reže se na komadiće, ne riba se, ne kuha se ... jednostavno se nareže na tanke listiće;
  • Ako nismo bili dovoljno jasni, bijeli tartuf isključivo se reže na tanke listiće;
  • Bijeli tartuf je nažalost (ili na sreću) spontana biljka: ne postoje uzgajališta, niti može rasti u bilo kakvom tlu;
  • Bijeli tartuf ne raste u simbiozi s bilo kojim biljkama: rijetke su one koje imaju tu privilegiju;
  • Ako vam bijeli tartuf nude po niskoj cijeni, budite pažljivi; ako je ta cijena visoka, znajte da u svim mitovima ima i malo istine… ako je pak cijena previsoka? Uzbuđenja koštaju.